Samo jedna takozvana sitnica je dovoljna da probudi demona u meni i da zadrhti duša i tilo od nemoći isprid sudbine, da se poljuljaju temelji virovanja. I uvik ponovo se probude ista sićanja, jednostavno me prilome iste ludosti koje se opet dese samo meni.
Onda umre još jedan dio moje duše, slučajno, greškon, malon nepažnjon...podižen, ko zna koji po redu, spomenik u srcu i pitan se koliko će ih još bit do trenutka kada ću se morat pritvorit u kamen. Svakodnevnica mi oduzima prostor za tugu ostaje mi samo da zapantin još jedan osmjeh više, još jedan stisak ruke koji više neću osjetit.Ostaje mi samo glupa praznina da me sića koliko smo ludi, i da smo slabi.
