#######
- joined on May 14, 2008
- visits WS from Croatia
- last seen weeks ago
- writes 0 posts per day
- so far wrote 73 posts
- managed to gather 11 points
- his posts got favorited 0 times
- RSS feed for #######'s posts
User activity graph
u gluho doba, tutnjaju, bubaju, grebu i stržu, licem izbrazdanim, slivaju tuge#
#######
Možda bi u početku bili jedno drugom dovoljni.
Prije ili kasnije shvatili bismo da nismo pronašli svoj mir.
U prvom trenu nisam mogao vidjeti tko to sjedi, kad sam otvorio oči bilo je mračno.
Udarale su veslima po vodi glasno se hihoćući. Bile su radosne kao da prema njima plovi Odisej.
Život uglavnom nema smisla čekaš li ga da dođe.
ja-pješak? ? ne!
Pitam se dali bi prepoznao taj trenutak, ili bi samo okrenuo glavu na drugu stranu i pomislio (pravi se da ovo nisi vidio).
Valjda smo se tu negdje mimoišli?
Zamišljam sebe kako sjedam na jedan od ovih brodova i plovim nekamo daleko.Pitam se imam li hrabrosti otići. Ili ću ipak ostati vječni zarobljenik ovog grada?
Odgovori nisu dovoljni, hodati po pustim ulicama na vrhovima prstiju od straha, straha, straha#
Zar sad da gledam još jedno mrtvo tijelo, među nama, naslonjeni na lampe ulične, posjedali po klupama, krikovi u noći, sna molim#
Oduzeti životi na ulicama, ne mogu pomoći a vidim, jasno je i neopipljivo, oduzmite mi dar#
U kaputu teškom i idili noći, zaglušeni krikovi preteških kaputa#
Ostaju prisutni, prolaze duhom nevidljivi, bojim se i danas, na ulici ispred stana stajali su cjelu noć, anđeli moji, crni anđeli#
Očima nevidljiva, među nama su, ulicama hodaju, i jutros mi strah uljevaju, bojim se, bježim a koraci teški#
Ona odavno nije više sa mnom#
A njihove oći bijele od praznine i bol u srcu od rana razdiru život#
Zarobljeni udovi od bola otežali, gubim se i nedaju mi proći, zaustavit crninu#
Oni u teškim svilenim kaputima odavno u stolicama bez naslona, po ulicama među nama ostaju#
Opet su tu i grizu za rubove, boli me#
Hoću je natrag#
Osnovni šavovi na crnim kaputima isti su#
Moja, mrtva odavno, u zbilji i mislima#
Ugašeno stoji dug period od 12#
Zakonski ovisnici guraju natrag želje#
Prodiru hladom u najdublje djelove uma, odavno pomračenog#
Na ulicama i jutros ukopani stoje, promatraju, nikako da pobjegnem.#
Crne misli progone stvarnost#
Idem#
Pozovi me na rijeku, zauvijek#
Tiha muzika govori glasno, pripadamo a padamo na zakonskoj zapreki#
Progutane rečenice nikad razumljene dobile su sve, na dno slane suze i odrubljene ruke#
Ako kažem istinu o plavičastom kaputu i modrim očima, bježi, oni nikad neće shvatiti#
Uzet te#
Ponekad se bojim povratka#
Sirene odzvanjaju, udarac u kaput osjetim svaki put mole pogledom da ostanu, da ostanu, anđeli posao anđeli među nama#
Nekoć su ove ruke znale, kesama zarobljene obroke nitko ne želi, oni u teškim svilenim kaputima odavno u stolicama bez naslona, po ulicama među nama ostaju#
Pogledom gore na stropovima su još uvjek anđeli#
Tuga nagurana u ormar#
Bljede ruke žilama prošarane zgnječile kožu umora#
Soba umora, tamnih detalja, zagusenog zraka bršljana#
Iza leđa, ispred oka, desno i ljevo, izgubih zauvijek potonule snove#
Tu su#
Odgovori nisu dovoljni, hodati po pustim ulicama na vrhovima prstiju od straha, straha, straha#
Tužno suzno prijepodne#
Prodorni pogled mrzne ugodu#
Utabani koraci u vodi preko puta, crni vrhovi pod tamnim oblacima, sjedalice bez naslona za tri lika u dugim crnim kaputima#
Zadnja?#
Okošteni pogledi, zaboravljeni brojevi tuga iznemoglosti, promjena željena#
Potrgaj#
Zamorni sudionici sveživotnog beskraja, među njima ipak su oni neprimjetni, teška svila na obješenim ramenima#
Lica bez izraza, teški kaputi jednobojnih odsjaja čekaju#
Olupina puna nemira, željena je voljena a ipak#
Na određenoj dubini izgubio svijest, melankolija, zagrcnuti slanim suzama#
Anđeli#
Osjete duh kad prođeš kroz njih, vedrinu il tugu razaznaju u oku#
Razasuti po ulicama, u crnim kaputima među ljudima#
Na visokim stropovima, iznemogli su anđeli polomljenih krila#
Oguglala uha i sakati udovi#
Vrijeme?#
Neistina, bolna tugaljiva strepnja i strah za nerazumjevanjem#
crno#
Treba shvatit tko je tko i konverzacija može startati#
Lanci neraskidivi, na dno odvukli znojne dlanove#
Život?#
Usukani osjećaji#
Grad, blokovi, ulice, vrtovi, balkoni, istoimeni#
Jednog jutra ili je bilo kasno, više se ne sjećam, mirisa, ode#
Život#
Zaboravljeni, zakopani, odvučeni#
Tužno#Suze i to o njima, slana voda tuge#Naspram života sjedila je smrt#Plavičasti kaput od teške svile, modre oči# Stolica bez naslona, uspravan stav, hladan pogled, smrt#
#######
Možda bi u početku bili jedno drugom dovoljni.
Prije ili kasnije shvatili bismo da nismo pronašli svoj mir.
U prvom trenu nisam mogao vidjeti tko to sjedi, kad sam otvorio oči bilo je mračno.
Udarale su veslima po vodi glasno se hihoćući. Bile su radosne kao da prema njima plovi Odisej.
Život uglavnom nema smisla čekaš li ga da dođe.
ja-pješak? ? ne!
Pitam se dali bi prepoznao taj trenutak, ili bi samo okrenuo glavu na drugu stranu i pomislio (pravi se da ovo nisi vidio).
Valjda smo se tu negdje mimoišli?
Zamišljam sebe kako sjedam na jedan od ovih brodova i plovim nekamo daleko.Pitam se imam li hrabrosti otići. Ili ću ipak ostati vječni zarobljenik ovog grada?
Odgovori nisu dovoljni, hodati po pustim ulicama na vrhovima prstiju od straha, straha, straha#
Zar sad da gledam još jedno mrtvo tijelo, među nama, naslonjeni na lampe ulične, posjedali po klupama, krikovi u noći, sna molim#
Oduzeti životi na ulicama, ne mogu pomoći a vidim, jasno je i neopipljivo, oduzmite mi dar#
U kaputu teškom i idili noći, zaglušeni krikovi preteških kaputa#
Ostaju prisutni, prolaze duhom nevidljivi, bojim se i danas, na ulici ispred stana stajali su cjelu noć, anđeli moji, crni anđeli#
Očima nevidljiva, među nama su, ulicama hodaju, i jutros mi strah uljevaju, bojim se, bježim a koraci teški#
Ona odavno nije više sa mnom#
A njihove oći bijele od praznine i bol u srcu od rana razdiru život#
Zarobljeni udovi od bola otežali, gubim se i nedaju mi proći, zaustavit crninu#
Oni u teškim svilenim kaputima odavno u stolicama bez naslona, po ulicama među nama ostaju#
Opet su tu i grizu za rubove, boli me#
Hoću je natrag#
Osnovni šavovi na crnim kaputima isti su#
Moja, mrtva odavno, u zbilji i mislima#
Ugašeno stoji dug period od 12#
Zakonski ovisnici guraju natrag želje#
Prodiru hladom u najdublje djelove uma, odavno pomračenog#
Na ulicama i jutros ukopani stoje, promatraju, nikako da pobjegnem.#
Crne misli progone stvarnost#
Idem#
Pozovi me na rijeku, zauvijek#
Tiha muzika govori glasno, pripadamo a padamo na zakonskoj zapreki#
Progutane rečenice nikad razumljene dobile su sve, na dno slane suze i odrubljene ruke#
Ako kažem istinu o plavičastom kaputu i modrim očima, bježi, oni nikad neće shvatiti#
Uzet te#
Ponekad se bojim povratka#
Sirene odzvanjaju, udarac u kaput osjetim svaki put mole pogledom da ostanu, da ostanu, anđeli posao anđeli među nama#
Nekoć su ove ruke znale, kesama zarobljene obroke nitko ne želi, oni u teškim svilenim kaputima odavno u stolicama bez naslona, po ulicama među nama ostaju#
Pogledom gore na stropovima su još uvjek anđeli#
Tuga nagurana u ormar#
Bljede ruke žilama prošarane zgnječile kožu umora#
Soba umora, tamnih detalja, zagusenog zraka bršljana#
Iza leđa, ispred oka, desno i ljevo, izgubih zauvijek potonule snove#
Tu su#
Odgovori nisu dovoljni, hodati po pustim ulicama na vrhovima prstiju od straha, straha, straha#
Tužno suzno prijepodne#
Prodorni pogled mrzne ugodu#
Utabani koraci u vodi preko puta, crni vrhovi pod tamnim oblacima, sjedalice bez naslona za tri lika u dugim crnim kaputima#
Zadnja?#
Okošteni pogledi, zaboravljeni brojevi tuga iznemoglosti, promjena željena#
Potrgaj#
Zamorni sudionici sveživotnog beskraja, među njima ipak su oni neprimjetni, teška svila na obješenim ramenima#
Lica bez izraza, teški kaputi jednobojnih odsjaja čekaju#
Olupina puna nemira, željena je voljena a ipak#
Na određenoj dubini izgubio svijest, melankolija, zagrcnuti slanim suzama#
Anđeli#
Osjete duh kad prođeš kroz njih, vedrinu il tugu razaznaju u oku#
Razasuti po ulicama, u crnim kaputima među ljudima#
Na visokim stropovima, iznemogli su anđeli polomljenih krila#
Oguglala uha i sakati udovi#
Vrijeme?#
Neistina, bolna tugaljiva strepnja i strah za nerazumjevanjem#
crno#
Treba shvatit tko je tko i konverzacija može startati#
Lanci neraskidivi, na dno odvukli znojne dlanove#
Život?#
Usukani osjećaji#
Grad, blokovi, ulice, vrtovi, balkoni, istoimeni#
Jednog jutra ili je bilo kasno, više se ne sjećam, mirisa, ode#
Život#
Zaboravljeni, zakopani, odvučeni#
Tužno#Suze i to o njima, slana voda tuge#Naspram života sjedila je smrt#Plavičasti kaput od teške svile, modre oči# Stolica bez naslona, uspravan stav, hladan pogled, smrt#
There are no similar users to #######.